Dva čudesna jezera, Hasanaginica i Topana, Gospa od Anđela i Tin Ujević. Može i drugačijim redom, ali to je otprilike Imotski. I Hrvatska, ali ona je Imoćanima iznad svega pa je zato i ne stavljam u niz.

Pošto je starohrvatska župa Imota, po kojoj je grad dobio ime, obuhvaćala puno veći prostor od današnjeg općinskog, sve od Biokova do Neretve, a na sjeveru do Čvrsnice, uzeo sam sebi za pravo kreneuti od mjesta koje je podaleko od grada. Cista Provo je do Domovinskog rata ionako pripadala Imotskom, a kako ne stati kad pored ceste ugledaš tridesetak stećaka, sve ljepši od ljepšeg, a onda baciš pogled na drugu stranu ceste i vidiš da ih ima još toliko! Ni u Hercegovini, ni u Bosni nema puno tako lijepih srednjovjekovnih nekropola: križevi, polumjeseci, motiv lova i kola, bordure i vitice, praktički mali kameni leksikon simbola na stećcima. Neukrašenih gotovo da i nema, što je vrlo rijedak slučaj.

Ugođaj upotpunjuje pogled ma dolinicu ispod nekropole i ceste, u kojoj se smjestilo šest prilično pravilno raspoređenih kamenih lokvi za kišnicu. Neko je među njih donio i postavio još jedan kameni spomenik, a vjerojatno se radi o minijaturnom, možda dječjem stećku s nekropole, najmanjem koji sam ikad vidio. Na njemu ljudski lik, a ispod, na postolju, urezan natpis; nije jedan od onih tipa „Ovo legoh na svojoj plemenitoj odmirači“ ili „Stah boga moleće i zla ne misleće ovden ubi me grom“ već da je stećčić postavljen 1990. „u slobodnoj Hrvatskoj“. I uz jednu stranu nekropole, što ju je očito podijelila cesta, neko je postavio hrvatsku zastavu, a općina dvije ploče s podacima, s kojih se međutim, uslijed dotrajalosti, slabo išta može doznati. Iznad nekropole, kao simbol novog doba, povjetarac lagano okreće elise vjetroelektrana.

M.J. | Bljesak.info / Jedan od stećaka kod Ciste Provo

Teško da iko ko turistički dođe u Imotski ne svrati do Modrog jezera, makar ga pogledati s proširenja pored ceste. Ako sam zbog ceste posred nekropole stećaka bio podsvjesno ljut na njenog davnog i neznanog projektanta, sad njegov isto tako neznani kolega, koji je ovu što vodi u grad trasirao pored samog lijevka Modrog jezera, ima veliki plus. Minus, pak, imaju oni što brinu o turističkim tablama, i ovdje bi onaj ko ne zna ništa o jezeru dalje produžio s istim (ne)znanjem.

Još je jutro, posjetitelja gotovo da i nema, tek ću negdje na pola puta do jezera susresti dvojicu koji tegle prilično fotografske opreme, očito neki koji su htjeli imati dobre jutarnje snimke. Ima, bome, barem dvadeset minuta hoda dok se serpentinama dođe do jezera, a ako se, kao u mom slučaju, zagleda iz stotinu kutova i pravi bukadar slika, onda potraje barem dvostruko. Vjerujem da je slično i kod drugih koji odluče spustiti se, naprosto je ljepota kompletnog ambijenta takva da riječi nisu ni izbliza dovoljne. Jezero se u jutarnjim satima cakli, plavlje od mora, pogotovo što plavet oštro siječe granicu sa strmom sivobijelim kamenitom obalom, a stijene se ogledaju u vodi pa je površina nalik plavoj beskrajnoj rupi kroz koju bi se moglo u središte zemlje. Serpentine s vrha izgledaju kao tragovi vanzemaljaca ili neambiciozna skica mamurnog slikara. Ogledam se u bistrini, prvo pokušavajući zamisliti kako ogromna vrtača izgleda ljeti, puna kupača, ovo je tada, iako je Jadran blizu, Imotsko more, igra se, naprimjer, vaterpolo „na male“, a onda i nogometaše što se na ravnom dnu razigraju za sušnih mjeseci, kad ispod posljednje serpentine ne ostane ni kapi vode. Odnekud ispod njih od muke stenje onaj bogati i škrti Gavan čiji su dvori nekad stajali tu umjesto jezera pa propali u rupu veću od one što je spomenuh; i on bi da zaigra vaterpolo ili nogomet, mogao je sve koliko je blaga imao, ali mu bilo malo. I Gavanova ohola žena, što je s vrata otjerala Isusa prerušenog u gladnog prosjaka i još se sprdala s njim. Tako kaže legenda, a ko sam ja da ne vjerujem legendama!

Nikad nećemo doznati koliko je legende, a koliko istine u nesretnoj Fatimi Arapović rođenoj Pintorović koju, kad bi sad ustala iz groba, s tim imenom ne bi „prepoznao“ gotovo niko, ali kad bi rekla da je Hasanaginica, svi bi se dosjetili. Tematski park „Asanaginica“, mada bi po izvedbi bolje bilo reći da se radi o pokušaju, postavljen je uza samo Modro jezero, tamo gdje su nekad bili Hasan-agini dvori. Oko toga čija je pjesma, rasprava traje desetljećima: Hrvati tvrde da je njihova, Imotski je u Hrvatskoj, a navode se i brojni drugi elementi koji ukazuju na to, Muslimani, sada Bošnjaci, ukazuju, pak, na puno drugoga što govori u prilog da je pjesma bošnjačko kulturno blago. Tako se oni svađaju, iako je Vuk Karadžić još davno, usput je štokavizirajući, utvrdio da je pjesma ustvari srpska.

M.J. | Bljesak.info / Detalj sa Spomenika hrvatskih mučenika Imotske krajine

Ja nemam nikakve dvojbe oko toga da je pjesma, kao ono neko pivo u reklami, naša, ali i svjetska, pogotovo što je prevedena na pedesetak jezika, a njome su se bavili velikani kao što su Goethe, Puškin, Scott i Mickiewicz. Ako baš mora, mada ne mora i ne može, biti nečija, onda bi bilo pošteno da ostane morlačka, kako ju je 1774. godine, kad je prvi put u pismenoj formi iznesena pred oči svijeta, označio „kolega“ Alberto Fortis. Ovdje je „Hasanaginica“ otprintana na staklu pribijenom na stijenu pa valjda svaki posjetitelj pročita barem poneki stih. Gdje je i zbog čega nestalo ono H iz Fatiminog nadimka po muževljevom imenu, ko bi znao, bit će da su autori parka smatrali da je balada tako više hrvatska, ali su onda, ako već može i bez njega, mogli izbaciti H i iz naziva države.

Imotska utvrda Topana, kojoj je iz sredine također ispalo jedno h, nije legenda. Gordo stoji iznad Modrog jezera, pričajući nam o davno prošlim vremenima. Dok se dođe do ulaza, oku ne može pobjeći pomalo nestvarna slika nogometnog igrališta u okrugloj udubini ispod utvrde. Travnata površina ide točno do visokih stijena, nema tu mjesta za atletske staze i slične stvari, pa se onom ko je odredio da ovdje, nakon onog na dnu Modrog jezera, bude nogometno igralište, stvarno skidam kapu. Nije čudno što je BBC, birajući prije dvije godine najljepše nogometne stadione na svijetu, ovaj stavio na visoko šesto mjesto.

Topana je svojedobno, a zna se to po jačini posade, bila jedna od najznačajnijih utvrda u unutrašnjosti Dalmacije. Podignuta je tijekom 13. i 14. stoljeća, u njoj tada obitava herceg Stjepan Vukčić Kosača, a uz nju se uskoro formira i naselje. Sama tophana, odnosno plato za smještaj topova, dograđena je 1663. godine, u vrijeme Kandijskog rata, kada tim područjem već duže od 150 godina vladaju Osmanlije, a u Imotskom je sjedište kadiluka i kapetanije. Nakon Morejskog rata stvari za Osmanlije kreću nizbrdo pa, nakon nekoliko manjih gradova, Mlečani najprije zauzimaju Sinj, a malo potom, na blagdan Gospe od Anđela 1717. godine, i Imotski.

Danas malo što podsjeća na osmansko doba. Čim se maši ulaz u utvrdu, pred očima se pojavi crkvica Gospe od Anđela; pretpostavljam da je tu stajala jedna od dvije imotske džamije, pogotovo što na ploči u njenom zidu stoji da je „1717. godine sagradi neumrli fra Stipan Vrljić i bi njezinim prvim misnikom“. Na jednoj stijeni uzidana je i ploča s mletačkim natpisom, po sredini se rasporedile čatrnje, a na najvišoj točki vijori se hrvatska zastava. Neke prostorije su dobro očuvane ili vjerno obnovljene, od nekih drugih ostali samo niski zidovi. Po drvenim dijelovima potpisi očito domaće dječurlije koja valjda smatra da je utvrda sačuvana kako bi oni imali prostor isisati svoja cijenjena imena. Gospa se, pak, osim kao zaštitnica crkve, „potpisala“ i u ime stadiona – zove se „Gospin dolac“.

M.J. | Bljesak.info / Pred ulazom u Topanu

S Topane je utvrđena i današnja granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a tu opet svoje mjesto nalazi legenda. Po jednoj verziji su Osmanlije nakon kapitulacije i povlačenja iz imotske utvrde pristali da granica bude ondje gdje dobaci top s Topane, a top je mogao dobaciti kojih pet kilometara. Po drugoj verziji je dobacio dalje, ali su Osmanlije potplatili mletačkog geometra, zahvaljujući čemu su neki današnji dijelovi Hercegovine ostali u našoj zemlji. Da nisu, danas bi nam, recimo, Posušje bilo u inozemstvu.

Topana je okolnom stanovništvu nakon 1816. godine, kada je u vojnom smislu definitivno napuštena, a nestali i Osmanlije i Mlečani, pa i Napoleon, koji je također kratko držao i Dalmaciju, služila kao neiscrpni rezervoar građevinskog materijala. Ni austrougarska vlast ne mari puno za nju, a vrijeme da se spasi što se spasit' da dolazi tek prije pedesetak godina.

Na dijelu prema jezeru podignut je vrlo Spomenik hrvatskim mučenicima Imotske krajine, maštovit, ali možda malkice i prekrcan bitkama i imenima. Našlo se tu mjesta za kraljicu Jelenu i kralja Petra Krešimira, kneževe Trpimira, Branimira i Domagoja, naravno i za nezaobilaznog kralja Tomislava, potom za bana Jelačića, Antu Starčevića i Stjepana Radića, glagoljske natpise i Gundulićeve stihove o slobodi, i tako sve do Franje Tuđmana. Mlada majka dovela je dvoje djece iz gradske vreve; djeca se igraju i, k'o fole, pričaju na mobitel, a mobiteli su im dvije kamene ploče :) Pa nek' mi neko kaže da između Imoćana i Hercegovaca ima razlike i da je potrebna granica između njih?!

S utvrde se fino vidi grad, kojim dominira župna crkva. Grad je prilično prazan: na ulicama tek poneki auto i malo prolaznika, na tržnici ponuda na svega tri-četiri tezge. Pješačka zona gotovo potpuno prazna, valja mi se načekati kad želim imati čovjeka u kadru. Izuzetak je glavna gradska prometnica, usto još jednosmjerna, u kojoj vlada potpuni krkljanac. Umjesto u pješačkoj zoni, Imoćani, posebno mladež, očito vole piti kavicu u nekom od kafića pored kojih, više u zastoju nego u pokretu, prolazi rijeka automobila. U bašti jednog od njih, a bolje mjesto mu se nije moglo naći, stoji Tin Ujević. Pod desnom miškom mu podebeo svežanj pomalo zgužvanih papira, pogled odsutan i zamišljen. Umjetnik mu je obuo za broj veće cipele. Preko puta kafić „Kolajna“, jasno da se misli na onu Pjesnikovu. Kolega mu Vlado Gotovac dobio je tek mjesto na jednom malom, sporednom trgu, kod zgrade osnovne škole.

M.J. | Bljesak.info / Tin

Po zidovima grbovi „Hajduka“, ovdje samo „bili“ i Tin žive vječno. Na ulazu u pješačku zonu sprejem zacrnjena spomen-ploča na kojoj se može pročitati još samo „u ovoj kući“ i „KPJ“, to je „sprejaš“ ostavio da se zna o čemu je riječ, da ga ko ne shvati krivo. Spomen-ploča o osnutku imotske brigade Hrvatske vojske čista i bijela. Prolaz „Ispod volta“ nekako „previše“ obnovljen pa izgleda kao da je jučer sagrađen. Od kavane u pješačkoj zoni ostala samo kava, a od nekad velebne i pod ostacima krova fino ukrašene zgrade samo kostur. Pored bezličnog spomenika neko se sjetio posaditi cvijeće, a radno vrijeme bifea „Pržun“, od 7 do 15 sati, jasno govori što je Imoćanima pješačka zona. Otprilike ništa.

Kad se opet izađe na cestu, u oči upada uska duguljasta žuta zgrada na čijoj fasadi stoji da je tu nekad bila gostionica Pere Marendića. Umjesto da „Mara čila jedra, igraju joj njedra“ „peče“ kave, sad tu izvjesni arhitekt i stalni sudski vještak za graditeljstvo omjera kuda idu međe, mada se oko njih više slabo iko svađa, budući da je imotski kraj tijekom posljednjih 7-8 godina, u polaganom, ali sigurnom egzodusu koji se može usporediti s onim biblijskim, napustila gotovo četvrtina stanovništva. U hladovini samuje jedna lučna kamena kapija, sigurno zaostala još od mletačkog doba, a jedna katnica s lavovima na krovu i kipovima svetaca na kutovima donosi mi u glavu puno pitanja; nikog nema da naiđe i kaže mi što predstavlja, pa pitanja ostaju bez odgovora. Valjda jednom doznam.

Duže se zadržavam tek oko crkve i samostana svetog Franje. Sa zidanjem prve crkve započelo se deset godina nakon odlaska Osmanlija, a koju godinu kasnije na red je došao i samostan. Današnja crkva građena je počevši od 1863. godine. Na vanjskom oltaru zvono i reljefi Gospe i zaštitnika crkve i samostana, u zidu pored ulaza u samostan dva kamena grba, spadaju među ljepše od onih koje sam dosad vidio, a tako se može označiti i još jedan, crkveni, iznad ulaza. Vitak je i pun ponosa fra Stipan Vrljić (1677.-1742.); s obzirom na njegovu ulogu u desetljećima nakon oslobađanja od Osmanlija, umjetnik nije pogriješio što ga je vidio i stvorio takvim. Bogato su izvedena i vrata: imotski fratri se na reljefu, puni smjernosti i vjere, okupili oko svog nebeskog zaštitnika. Tako je slično i na bočnim: ne znam ko je autor, ali je „pogodio u sridu“. U dvorištu, usred trave i cvijeća, visoki bijeli kip Gospe raširenih ruku, a uz nju dva anđelčića. Unutra pet mramornih oltara, spilja Gospe Lurdske, puno starih kipova i, sigurno je, još starijih slika.

M.J. | Bljesak.info / Detalj s vrata župne crkve

Svraćam, naravno, i na Crveno jezero, mada ono nudi kudikamo manje od Modrog. Lijevak vrtače ovdje je još strmiji i uži pa se do vode ne može ako nisi speleolog, planinar ili takvo što. Neki tvrde da je Crveno jezero sa svojih 287 metara od površine vode do najniže točke najdublje u Europi. Crvenilo stijena i plavet vode čini nestvarnu kompoziciju. Kad bi se kako između njih mogla pružiti kakva bijela traka, na svijetu ne bi bilo sretnijih ljudi od Imoćana.

Grabim prema granici i posuškom kraju i usput, nedaleko od izletišta i etno sela Grabovci, snimam Imotsko polje. Od Imote se opraštam uz kamenu pećinu-crkvicu pored puta. Zanimljivo je kad se neko dosjeti da rupu u kamenju upotpuni krovom i tako izgradi podzemnu crkvicu. Na ulazu rešetkasta vrata, iznad njih mala kamena Gospa. Unutra još tinjaju svijeća, po kamenju obješene krunice, pred Gospom kleči djevojka slična onoj u Lurdskoj špilji u župnoj crkvi, bit će da je ovo kopija ili inačica Lourdesa i tamošnjeg ukazanja. Blizu crkvice-pećinice vanjski oltar oivičen hrvatskim tropletom, s križem na čijem postolju stoji hrvatski grb, a okolo, u šumarcima, postaje križnog puta.

I to je to. Nego: Šta se b’jeli u gori zelenoj?/Al’ je snijeg, al’ su labudovi?/Da je snijeg, već bi okopnio/ labudovi već bi poletjeli...